01:47

jednom sam se bila tol'ko zaljubila da nisam znala ni vrijeme ni datume, mjesece a do godina još nismo bili stigli.
nismo stigli jer sam se odjednom, iznenada i neočekivano otrijeznila i sva magija i sva zanesenost i sve iluzije i sve neiluzije, sva stvarnost i sav privid i sve oko mene je odjednom iščezlo, bez moje želje i bez potrebe za novim, samo je iščezlo i ja sam se uhvatila za glavu, izgubljena, uplašena, u lavirintu ničega, trčala ka izlazu za koji sam znala gdje se nalazi, samo mi je trebalo dosta dugo da ga nađem, na samom izlazu stajala i pitala se šta ću ja ovde i šta sam radila tamo iza, a šta me čeka s druge strane.
Nisam se razočarala što sam izašla, niti oduševila. Samo me je mučilo kako nešto tako jako nestane kao da nije ni postojalo, kako sam od euforije preko noći prešla u bezvoljnost i blagu melanholiju, kako sam se transformisala odjednom iz zaljubljene u nezainteresovanu, hladnu i praznu
Kunem se, mogla sam da nikad više ne čujem za njega.

Kada me nakon najjačeg osjećaja kojeg sam osjećala prema B., on ostavio, noćima sam razmišljala kako je mogao jer je isto tako, ne tako davno volio mene, sve dok mi nije došlo da je prema meni osjetio isto kao ja prema onom prije njega. Ništa.
Kad tad umrla nisam.
Jer, kako može da do kraja života više ne čuje za mene?

Poente nema, htjela sam samo usporediti dva odvojena slučaja.
Kako ne treba pisati čak ni poruke onome ko ne piše nikad prvi, jer se samo treba staviti u njegovu kožu, i proživiti ponovo osjećaj kad vam se javi neko ko vam ne znači ništa. Jel zvuči poznato?

i ne treba tjerati dobre momke od sebe, neće me sigurno kupati u starosti onaj što svako malo jebe drugu ženu maltene pred mojim očima. ili očima.
a ne mora me nužno ni kupati, samo navodim primjer.