like really

Kad me moja najveća ljubav ostavila a prvo prevarila (lolz), moja najbolja drugarica nije mogla da se oporavi od šoka i nevjerice kad je vidjela u kakvom sam rastrojstvu bila, i koliko sam samo suza isplakala i dana u nemiru a noci u nesanici provela.
kaže cura -nikad više suza od nekog ko je mnogo puta izgovorio- boli me kurac za sve.
kaže, drago joj je da je vidjela da i ja
imam osjećanja.
onda sam kroz neko vrijeme krenula da izlazim s jednim momkom, pa sa drugim, malo posle i s trećim, i baš dugo mi je trebalo da osjetim nešto, gotovo ništa, jer posle svakog izlaska s nekim od njih, ja sam plakala jer nisam bila mažena i pažena kao onda od njega. a bila sam sasvim dovoljno, s ove tačke gledišta- voljena.
kažu, treba vremena da čovjek shvati svoje greške, da se pokaje, da pokuša nešto promijeniti, a ja sam iz svega toga naučila samo da ne volim nikog od njih.
onda sam shvatila da je vrijeme lijek, nisu drugi muškarci.
i onda sam još više ušla u razmišljanje i proces sazrijevanja i baš kroz taj period kajanja. Kroz pitanja – da li je stvarno trebao taj Mladen, majku mu, da li ti je bilo lakše zbog njega ili si samo ubijala vrijeme i zadržavala se s njim do 4 ujutru ne bi li, kad dođeš kući, razmišljala o slomljenom srcu i preživljavala istu tugu kao i ostalim noćima? Da li si trebala biti kučka i zahtjevati da budeš nekom jedina a da si pritom sve samo ne zaljubljena i odana?
brojčano, prije slomljenog srca jedan, posle slomljenog tri.
ljubav, nula bodova.
ako sam nešto naučila sad, do sad, do danas evo, je to da sam napravila gluposti za dva života iako sam najpametnija na svijetu, i iako sam najpametnija na svijetu, ja sam i dalje sklona ishitrenim postupcima. ali se ne kajem. Stvarno se ne kajem.

tuga se ne treba liječiti, treba je samo preležati.